Sveti Lovreč staza 617

Općina Sveti Lovreč kao jedinica lokalne samouprave nastala je novim teritorijalnim ustrojstvom 1992. godine. Ime izvodi iz imena sveca zaštitnika, Sv. Lovre pa je i za Dan općine uzet 10. kolovoza, dan Sv. Lovre.

Područje općine Sv. Lovreč zauzima krajnji jugoistočni dio nekadašnje općine Poreč i okružuje je, počevši od sjevera na istok, Grad Poreč, općina Tinjan, na zapadu Vrsar dok joj južnu granicu čini obala Limskog kanala. Zauzima krajnji jugoistočni dio nekadašnje općine Poreč i okružuje je, počevši od sjevera na istok, Grad Poreč, općina Tinjan, na zapadu Vrsar dok joj južnu granicu čini obala Limskog kanala. Ukupna površina Općine je 30,61 km2 a čine je sela: Čehići, Frnjolići, Heraki, Ivići, Jakići Dolinji, , Jurcani, Kapovići, Knapići, Kršuli, Krunčići, Lakovići, Medaki, Medvidići, Orbani, Pajari, Perini, Radići, Rajki, Stranići, Selina, Sveti Lovreč, Vošteni i Zgrabljići. Na ovom prostoru po popisu 2001. godine živjelo je tek 1.408 žitelja od kojih 716 muškaraca i 692 žene. Nacionalna struktura je vrlo jasna: 1.056 je Hrvata (75%), 212 (15%) je regionalno opredijeljenih, pripadnika nacionalnih manjina tek 60 od čega najviše Talijana, njih 28 (oko 2%) i preostalih oko 6% onih koji se nacionalno nisu izjasnili. Prema današnjoj veličini i broju stanovnika stječe se dojam o vrlo skromnoj ulozi ovog gradića kroz povijest. Povijesna je istina, međutim, drugačija. Smještaj gradića na blagoj uzvisini (nadmorska visina gradića varira između 195 i 210 m) koja dominira prostorom po kojem je razasuto čak 22 naselja - sela i zaselaka govori o njegovoj značajnoj ulozi kroz povijest.

Povijest - Brojna arheološka nalazišta a i toponimi upućuju na postojanje kulture gradina iz kasnog brončanog i željeznog doba. Ostaci jedne takve gradine vidljivi su i u donjem sloju srednjevjekovnih zidina Grada, kako lokalno stanovništvo naziva Sveti Lovreč. Nakon poraza Epulona, posljednjeg kralja Histra 177. godine prije Krista, i pacifikacije Istre raseljenjem Histra i potpunim uništenjem ilirske kulture, Rim u Istri osniva municipije Trst i Pulu a potom i Poreč koji će polovinom I. stoljeća poslije Krista u vrijeme Tiberija (Kaligule) biti uzdignut u rang kolonije (Colonia Iulia Parentium), urbano sjedište s vojno-administrativnom moći. Porečki ager proteže se od Mirne na sjeveru do Limskog kanala na jugu dok u unutrašnjost seže do Drage, produžetka Limskog kanala na kopnu. Sveti Lovreč se našao u onom dijelu agera gdje će moći odigrati značajnu prometnu funkciju posebno prema južnoj Istri – Dvigradu i Nezakciju.

Udaljena od glavnih saobraćajnica, Istra će biti pošteđena velikih barbarskih razaranja. Tek će Justinijanova osvajanja u prvoj polovini 6. stoljeća i vizija stvaranja velikog carstva pogoditi i Istru koja će definitivno priznati vlast Bizanta 539. i u čijem će posjedu, uz kratak period prevlasti Langobarda, ostati sve do Karla Velikog i njegovog moćnog Franačkog carstva. Još Bizant nije ni učvrstio svoju vlast kad dolazi do provale Langobarda, Avara i Slavena u Istru. Prodorima se ispočetka Bizant uspješno suprotstavlja, no ne za dugo: povijesni proces slavenizacije, odnosno kroatizacije Istre nije se mogao zaustaviti.

Istra unutar franačke države kratko vrijeme zadržava karakter zasebne provincije no ubrzo postaje dio, najprije furlanske a potom Bavarske vojvodine, da bi negdje oko 1040. postala posebnim upravnim područjem, markom. Naredno stoljeće Istra živi svoj život uz sve veći utjecaj akvilejskog patrijarha kojem će se konačno 1209. predati.

Prvi put se Sveti Lovreč spominje na jednoj karti iz 1030. godine kao «castrum sancti Laurentii». Iz jedne druge isprave iz 1040. saznajemo da iz Sv. Lovreča vodi put do Dvigrada (Due Castelli) te Kaliseda, današnje Gradine, i Vrsara. Međutim, prvi pisani dokument o Svetom Lovreču datiran je 24. studenog 1186 i govori o borbi Poreča i Svetog Lovreča za kaštel Kalisedo, posjed pulskog feudalca Giroldia. Godine 1186. Sv. Lovreč je već organiziran kao općina (komuna). Bila je to prva organizirana ruralna općina u Istri a četvrta istarska općina uopće, poslije Trsta (1139.), Pule (1145.) i Kopra (1182.). U ovoj fazi još nema izabranih gradskih vijeća pa odluke donosi opća skupština žitelja a gradom upravlja podeštat u zajedništvu s gastaldom koji upravlja gradom u ime markgrofa, odnosno akvilejskog patrijarha.

Sveti Lovreč je, dakle, već u 12. stoljeću gradić s vlastitom samoupravom koja ga dijeli od široke organizacije malih naselja u široj okolici. No, zbog nedostatka podrobnijih povijesnih izvora, ne znamo tko je i za kojeg feudalca gradio Grad, odnosno tko je bio gospodar Grada a time i administrativni upravitelj prostranog teritorija. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi, ali sve upućuje na činjenicu da je Sv. Lovreč u dugom vremenu prije nego se formirao kao samostalna Općina bio nastanjen gospodarima seoskih alodija koji su bili oslobođeni plaćanja feudalnih nameta i bilo kakve podčinjenosti lokalnoj gospodi. Oskudni povijesni izvori govore da je Sv. Lovreč, među prvim istarskim komunama izabrao svog podeštata već 1256. g. kojeg je iste godine potvrdio patrijarh. Tko je to bio, međutim, ne znamo. Nedugo zatim, 1261 godine izabran je prvi lovrečki podeštat čije ime znamo. Bio je to padovanski plemenitaš Senisio de Bernardis, patrijarhov rođak koji je ujedno obavljao funkciju patrijarhovog namjesnika u Istri.

U 7. stoljeću započeto naseljavanje hrvatskih plemena (arheološki nalazi govore da su Slaveni naselili prostor do pod same zidine Poreča), nastavit će se tijekom sljedećih stoljeća vrlo intenzivno što će izazvati pritužbe istarskih feudalaca pred vojvodom Ivanom na Rižanskoj skupštini 804. godine. Slavenski etnik bavit će se pretežno stočarstvom napasujući stoku po cijelom teritoriju pa će se ubrzo nametnuti nužnost preciznog utvrđivanja granica između pojedinih općina kako bi se izbjegla povreda tuđeg posjeda a omogućila nesmetana ispaša stoke. Zbog povećanog broja žitelja uslijed novih naseljavanja Hrvata, i neutvrđenih granica među posjedima došlo je do ranije navedenog spora oko feuda Kalisedo, odnosno Gradine. Presuda u tom sporu išla je u korist vlasnika feuda, pulskog posjednika Giroldija, kojemu će Sv. Lovreč plaćati najam kako bi na zemlji feuda Kalisedo Lovrečani mogli slobodno napasati svoju stoku. Situaciju na ovom području zakomplicirat će činjenica da će na prostoru između feuda Kalisedo (Gradine) i Sv. Lovreča benediktinac sv. Romualdo oko 1002. osnovati benediktinski samostan kamaldoljana i uz ranije sagrađenu crkvicu koja postoji i danas, sagraditi veću crkvu Sv. Mihovila Arhanđela nad Limom. Samostan će postati prvo školsko središte na Lovreštini a samostansko imanje će benediktinci vrlo brzo pretvoriti u respektabilni posjed na koji će vrlo brzo polagati pravo porečki ali i tršćanski biskupi.

Patrijarhovi posjedi u Istri su veliki no vrlo mu se snažno suprotstavljaju porečki biskupi, čiji je posjed sv. Maura vrlo značajan. Nastupa period snažnog trvenja akvilejskog patrijarha i porečkog biskupa. Tu će borbu lukavo iskoristiti Venecija, koja nastoji istarske gradove privući u svoje okrilje. U sukob su se umiješali i gorički grofovi koji nastoje proširiti svoj posjed na račun istarskih gradova. U strahu da ne dođe pod vlast patrijarha Poreč se 1267. predaje Veneciji. Nakon Poreča 1269. isto čini Umag, 1270. Novigrad a 1271. i Sveti Lovreč. U sljedećih nekoliko desetljeća Venecija će zauzeti veći dio Istre koja će ostati podijeljena na habsburški i mletački dio, stanje koje će ostati do 1797., odnosno do propasti Serenissime. Ova podjela odijelila je primorske gradove od njihovog prirodnog zaleđa i time umrtvila gospodarsku aktivnost u oba dijela što će imati katastrofalne posljedice koje se osjećaju i danas.

Utvrđen gradić, kaštel Sv. Lovreč dobrovoljno se stavlja pod zaštitu Venecije čije Veliko vijeće 25. studenoga 1271. prihvaća zaštitu nad Sv. Lovrečom pod istim uvjetima kao i nad ostalim istarskom gradovima: u sljedeće dvije godine Gradom će upravljati od dužda izabrani podeštat s godišnjom plaćom od 200 lira i plaćenim stanom. Nakon ovog perioda izbor podeštata vršit će se na način kao i u ostalim istarskim gradovima s godišnjom plaćom od 300 lira i stanom.

Tijekom vremena Venecija će se postupno domoći i ostalih istarskih gradova i poslije niza ratova i sukoba s Akvilejom i Koprom učvrstiti svoj položaj u Istri. Kako bi cijeli prostor nadgledala i vojno povezala, posebno široki teritorij izvan jurisdikcije pojedinih gradova čiji statuti preciziraju ovlasti pojedinih komuna, stvara posebnu instituciju, tzv. pazenatik («societas Paysanatici terrarum», od mletačke riječi pais, paiz - zemlja, kraj, predjel), mletačko izvangradsko područje. Na čelu pazenatika je kapetan (Capitaneus) postavljen od mletačkog senata na godinu dana.

Zadaci kapetana pazenatika, čije su naloge podeštati dužni izvršavati, isključivo su vojni koji će se s vremenom proširiti. Kapetan je dužan povremeno obilaziti vojne postrojbe raspoređene na prostoru Istre (reklo bi se «otići u pazenatik»), ali se, u početku, ne smije miješati u unutrašnje poslove pojedinih komuna.

Sam pazenatik funkcionira na način da Venecija osigurava plaću kapetana te troškove uzdržavanja 7 konja koje kapetan kao zapovjednik konjaništva kapetanije mora imati: 1 prvoklasnog konja za sebe, 5 konja za borbu te 1 starijeg konja za trubača, 1 člana postrojbe starijeg od 20 godine, 4 vješta konjanika i trubača. Konje je trebao osigurati svaki grad shodno svojoj veličini: Izola 10, Piran 20, Umag 4, Novigrad 4, Poreč 12, Rovinj 5, Motovun 8, Sv. Lovreč 5 te Pula 20. Budući da Bale (ni Pula u to vrijeme nije bila pod Venecijom) još nisu bile pod dominacijom Venecije za uzdržavanje vojske pazenatika nisu osiguravale konje već su plaćale 400 tzv. malih lira.

Prvi kapetan pazenatika, izabran za godinu 1301./1302., bio je Marino Badoer koji je sjedište smjestio u Poreč a vojni garnizon u Sveti Lovreč. Zbog nespojivosti da kapetan pazentika djeluje iz grada sa strogo utvrđenim Statutom, Poreč je ostao sjedište kapetana pazenatika tek do 1304. kad će biti preseljen u Sv. Lovreč gdje će ostati sve do premještanja pazenatika u Rašpor kod Buzeta 1394. godine. Naime, uviđajući da je skoro nemoguće efikasno vojno kontrolirati cijeli izvangradski teritorij mletačke Istre iz jednog mjesta, Venecija 1359. osniva i drugo sjedište pazenatika i smješta ga u Grožnjan. Godine 1394. Venecija je došla u posjed utvrde Rašpor kod Buzeta u koji je smjestila objedinjeni sutlovrečki i grožnjanski pazenatik. U Lovreču će i dalje ostati dio pazenatika i kapetan ali s ovlastima znatno manjim od nekadašnjih. Definitivno će se pazenatik preseliti u Buzet, 1511. godine i tamo ostati sve do pada Venecije 1797. godine.

Prvi kapetan pazenatika sa sjedištem u Lovreču bio je Pietro Zeno. Ovlasti kapetana se brzo šire: od 1304. kapetan pazenatika je i redovni sudac u mogućim parnicama među istarskim komunama, postavši tako najviši vojni, politički i juridički autoritet. Već 1309. Senat i dužd objedinjuju funkcije kapetana pazenatika i podeštata u jednu, s plaćom koju će osiguravati Senat, uključujući i troškove za normalno funkcioniranje ovih institucija.

Bez obzira na činjenicu da je Sv. Lovreč političko i vojno središte, četrnaesto stoljeće, vrijeme lovrečkog pazentaika, nije vrijeme prosperiteta i blagostanja Sv. Lovreča, kako bi se očekivalo. Premda samo funkcioniranje kapetanata plaća Senat, većinu ostalih troškova oko izdržavanja vojske i utvrđivanje Grada ide na teret samog Grada. Budući je Lovreč sjedište vojne vlasti izravno podčinjen mletačkom Senatu s kojim izravno komunicira, trebalo je najprije sam Grad dobro učvrstiti. Stoga počevši od 1342. u vrijeme kapetana-podeštata Giovannia Contarinija grade se vrlo čvrste zidine proširujući postojeće gradske bedeme prema istoku, unutar kojih će ostati bazilika sv. Martina, sačuvane dobrim dijelom do današnjih dana. Premda nema sačuvanih pismenih dokumenata o financiranju gradnje, nije teško zaključiti da je gradnju, u skladu s propisima, financirao sam Grad. K tome Lovreč je početkom 14. stoljeća uvučen u borbu s Vrsarom oko granica teritorija. Sukob je došao do razine mletačkog Senata. U parnici je u ime Senata presudio porečki biskup Bonifacije definitivno utvrdivši granice teritorija prema Vrsaru. Četrdesetih godina 14. stoljeća izbio je novi sukob s Vrsaranima ovaj puta zbog granice s teritorijem Kaliseda, odnosno posjeda feuda Giroldi koje su Lovrečani uz najam obrađivali, napasali stoku i sjekli šumu. Porečki se biskup, ovaj puta gospodar Vrsara (porečki biskupi su polovinom 14. st., premda je sjedište biskupije bilo u Poreču, stolovali na svojem feudu u Vrsaru i nazivali se gospodarima – signori - Vrsara) obratio izravno duždu. Presudu je u ime dužda izrekao generalni kapetan cijelog pazenatika i podeštat Sv. Lovreča Marco Corner na način da je priznao Lovrečanima pravo vlasništva ali i Vrsaranima dozvolio da mogu svoju stoku nesmetano napasati na istom posjedu. Ove su granice između vrsarskih i lovrečkih posjeda uglavnom ostale do danas.

Lovrečani nisu, međutim, tako dobro prošli u sukobu oko teritorija samostana Sv. Mihovila na Limu. Samostan je tijekom 13. stoljeća jedno vrijeme ostao skoro bez redovnika. Posjede su počeli koristiti Lovrečani. Samostan, međutim, preuzimaju benediktinci Sv. Mihovila iz Murana u venecijanskoj laguni. U sporu s ovima Lovreč je osuđen (1394.; i opet je presudio kapetan i podeštat Sv. Lovreča Tommasino Giustinian) na napuštanje teritorija ovog samostana i povratak svih oduzetih dobara a u korist benediktinskog samostana Sv. Mihovila iz Murana, ostavljajući Lovrečanima jedino mogućnost ispaše stoke budući da su pašnjaci smatrani zajedničkim dobrom. Uz sve ovo Lovreč će imati i problema oko granice teritorija i s Porečom te Tinjanom i Dvigradom. O ovom posljednjem svjedoči najstariji pravni dokument na ovim prostorima – Istarski razvod.

Ako svim problemima s kojima su se susretali Lovrečani dodamo brojne nerodne godine, sušu, glad, bolesti, posebno malariju i kugu koja se u nekoliko navrata pojavila tijekom četrnaestog stoljeća, te nekoliko potresa koji su zadesili Istru u to vrijeme, lako ćemo shvatiti svu težinu življenja. Senat, ali i crkvene vlasti nastoje ublažiti neke probleme. Tako kako bi se otklonile posljedice suša grade se javne cisterne, porečki biskup dozvoljava sječu šume u posjedu samostana i crkve Svetog Mihovila na Limu, ali ne za dobrobit stanovništva već za popravak crkve koja je bila u ruševnom stanju i sl. Stanje se donekle popravlja početkom XV. stoljeća, neke su godine rodnije pa lovrečko Gradsko vijeće donosi a Senat potvrđuje odluku, o zbrani uvoza vina na teritorij Sv. Lovreča (ova je odluka ostala zapisana i u Statutu Grada iz 16. stoljeća).

Teški uvjeti života, stalna novačenja zbog čestih ratova i bolesti, već navedene malarija i kuga rezultirali su velikom depopulacijom Lovreštine pa će i ovdje procesi useljavanja novog stanovništva iz Dalmacije, Morlakije, odnosno Mletačke vojne krajine organizirane nakon turskog zaposjedanja Bosne, te Crne Gore, Albanije, Grčke, Krete i čak Cipra teći na isti način i istom dinamikom kao i u priobalnim područjima Istre. Situacija je na Lovreštini dodatno komplicirana zbog neposrednog susjedstva Pazinske knežije u koje će Austrija vršiti useljavanja svojih nepoćudnih građana, posebno uskoka nakon Madridskog mira i zbog stalne prisutnosti prebjega. Nastat će tako cijeli niz novih naselja u okolici Sv. Lovreča, koja danas okružuju sam Grad.

Tragova postojanja Hrvata na ovim prostorima ima mnogo i mnogi datiraju još iz VII., posebno se to odnosi na brojne grobove. Početkom 16. stoljeća imamo prve pisane tragove o hrvatskom etniku na prostoru Sv. Lovreča: prognana su dva Hrvata zbog jednog ubojstva dok je treći prognan zbog ubojstva svoga sluge. Zadnji podatak govori da su pojedinci među doseljenicima toliko ojačali da su imali svoje sluge: rašporski je kapetan 1540. g. osudio Antona Karlića s cijelim njegovim društvom na izgon s cijelog prostora pazenatika zbog razbojništva na prostoru Lovreštine. Bit će to prvo spominjanje jednog hrvatskog prezimena. Hrvatska plemena naseljavaju i teritorij sjeverno od Lovreča pa će Grad postupno proširiti svoj teritorij na područje Baderne šireći ga istovremeno i na prostor istočno od Grada na područje Seline (Villanova) osnovane 1558. od morlačkih obitelji pristiglih iz Dalmacije.

Poslije Seline i Baderne novi doseljenici organiziraju nova naselja: Katun (naselje zapadnije od Baderne, zajedno s Badernom danas pripada Poreču) i Kloštar (naselje uz samostan Sv. Mihovil na Limu) oko 1606. g. Ostala naselja: Radiće, Zgrabljiće, Rahovce, Knapiće, Prtenjače, Štifaniće i Gradinu nalazimo na kartama iz 17 stoljeća dok o njihovom postanku nemamo informacija. Ostala naselja Herake, Straniće, Orbane, Jurcane, Lakoviće, Krunčiće, Medake, Perine i Voštene uopće ne nalazimo ni na jednom dokumentu iz ovog vremena, premda sve upućuje da su nastala u isto vrijeme, tijekom 17. stoljeća. Godine 1647. doselilo je u Istru 1400 muškaraca i 3450 žena i djece. Doseljeni su na teritorij Poreča, Sv. Lovreča i Umaga. Na Lovreštinu je godinu dana kasnije doseljeno novih 60-ak osoba itd. Naseljavanje će trajati sve do kraja 17. stoljeća pa čak i u 18. stoljeću ali to više ne će biti doseljenici iz Dalmacije ili Crne Gore već isključivo prebjezi iz Pazinske knežije s kojom će Lovrečani cijelo vrijeme biti u konfliktu zbog stalnog upada bilo prebjega bilo razbojnika na teritorij Sv. Lovreča.

Sam se Lovreč razvija kao i svi slični gradovi: unutar gradskih zidina zadržavaju se tradicionalne upravne funkcije grada, uključujući i fontik, konjušnice, vojnu posadu pazenatika, dok se u neposrednoj blizini gradskih zidina na udaljenosti od 100-njak metara grade nastambe s trgom, brojnim trgovinama, manjom crkvom. Budući su lovrečke gradske zidine elipsastog tlocrta, okolne zgrade okružuju Grad u vidu prstena. Međusobno ih dijele putovi koji idu u raznim pravcima. Takav je oblik Lovreč sačuvao do danas.

Društvene i socijalne prilike, zdravstveno i imovinsko stanje Grada i njegovog suburbija, stalni demografski pritisci rezultirat će teškoćama u upravljanju Gradom posebno zbog činjenice da je sloj ljudi koji bi mogli upravljati Gradom svakim danom postajao sve tanji. U cilju poboljšanja stanja Lovrečani su se odlučili na jednu mjeru neviđenu u dotadašnjoj povijesti.: 20 prosinca 1556. u bazilici Sv. Martina sastalo se gradsko vijeće, predstavnici nobila i pučana te predstavnici lovrečkog suburbija i pripadajućih sela, ukupno 116 osoba. Izabrali su novo vijeće od 10 članova: 3 iz redova nobila, 3 iz redova gradskih pučana i okolnih sela te 4 predstavnika Baderne i njezinog područja. Riječ je o svojevrsnoj općoj skupštini svih slojeva stanovništva i demokratskom izboru koji bi i danas u mnogo slučajeva mogao biti uzorom.

Lovreč će na ovaj način osigurati priličnu autonomiju koja će se, međutim, stalno sukobljavati s birokracijom mletačkih vlasti. Osamnaesto stoljeće donosi izvjestan prosperitet i lovrečki podeštat, poslije labinskog, bit će najbolje plaćeni podeštat u mletačkoj Istri. Prema Statutu, pored podeštata i sudaca Lovreč je imao javne službenike plaćene od Grada: advokate, kirurga, kancelara, podeštat